Istiniti događaj koji Vas neće ostaviti ravnodušnim:
Kada se Marko rodio, tijelo mu je bilo oštećeno i deformisano, mentalno je bio retardiran i bolovao je od hronične, smrtonosne bolesti koja je lagano uništavala njegov mladi život. Bez obzira na to, njegovi roditelji su pokušavali njegov život učiniti što je moguće normalnijim pa su ga upisali u osnovnu školu. S dvanaest godina, Marko je bio tek u drugom razredu.
Njegova učiteljica često se ljutila na njega. Nije mogao mirno sjediti, stalno je bio slinav i neuredan, a često je ispuštao čudne krikove. Povremeno je jasno i razgovjetno govorio, kao da je zrak svjetlosti obasjao njegov um. Marko je uglavnom stvarao nemir, te je učiteljica jednog dana pozvala njegove roditelje. Kada su Markovi roditelji sjeli, učiteljica im je rekla: “Marku je mjesto u specijalnom razredu. Nije pošteno prema njemu da ide u razred sa pet godina mlađom djecom”. Markova majka je zaplakala, a otac je pokušao objasniti da Marku odgovara društvo iz razreda. Oboje su potvrdili da mu se ovdje sviđa.
Nedugo zatim oni su otišli, a učiteljica je još dugo nastavila razmišljati o Marku. Bila je svjesna da je Marko smrtno bolestan, ali u isto vrijeme on ometa osamnaestoro druge djece koja su nešto trebala naučiti. U narednim mjesecima pokušala je da ima više strpljenja sa Markom.
Prošla je zima i djeca su sa uzbuđenjem govorila o proljeću. Učiteljica im je ispričala priču o proljeću i svakom je djetetu dala plastično jaje. “Neka svako ponese jaje kući i sutra ga donese ispunjeno nečim što predstavlja nov život i proljeće”, kazala im je učiteljica.
Pogledavši Marka shvatila je da bi bilo dobro nazvati njegove roditelje i objasniti o čemu se radi u domaćem zadatku. Te večeri je imala mnogo obaveza te je zaboravila telefonirati. Sledeće jutro, devetnaestero djece došlo je u školu i donijelo jaja koja su bila simbol novog života. Kad se završio čas matematike, došlo je vrijeme da se jaja otvore. U prvom jajetu učiteljica je našla cvijet. “O, da, cvijet je zaista simbol novog života, kazala je. Malena djevojčica iz prve klupe je mahnula i pohvalila se svojim izborom. U drugom jajetu se nalazio plastični leptir. Učiteljica ga je uzela. “Svi znamo da se gusjenica izmijeni i pretvori u divnog leptira. Da, i to je novi život”. Mala Milica se ponosno osmjehivala. U sljedećem je učiteljica našla kamen obrastao mahovinom. Objasnila im je da je mahovina takođe simbol novog života.
Onda je učiteljica otvorila četvrto jaje. Zastao joj je dah. Jaje je bilo prazno! To je sigurno Markovo jaje, pomislila je. Naravno, nije shvatio šta treba učiniti. Da se bar sjetila nazvati njegove roditelje. Nije ga htjela posramiti pa je jaje polako odložila na stranu i krenula uzeti drugo.
Odjednom se javio Marko: “Učiteljice, nećete ništa reći o mom jajetu?” Učiteljica je uzbuđeno odgovorila: “Ali Marko, tvoje jaje je prazno!” Pogledao ju je u oči i blagim glasom rekao: “Da, ali i Hristov grob je prazan! Jer, on je ustao iz groba!”
Vrijeme je stalo. Zazvonilo je zvono za kraj časa. Dok su djeca uzbuđeno trčala na školsko dvorište, učiteljica je plakala.
Tri mjeseca kasnije, Marko je umro. Oni koji su došli na sahranu bili su iznenađeni kad su na njegovom kovčegu vidjeli devetnaest jaja, sva su bila prazna.
Bez obzira koliko se opirali, svi ljudi zastupaju vaskrsenje: evolucionisti vjeruju u vaskrsenje nežive materije, a zastupnici koncepta stvaranja sigurni su u ponovno stvaranje tj. vaskrsenje bića. Nauka potvrđuje da postoje samo dvije mogućnosti: ili je materija vječna u prošlosti ili je to biće-davalac života. Ako je materija vječna u prošlosti, mi ne bismo postojali. Implikacija je jasna – ostaje samo druga mogućnost: postojanje Tvorca vječnog u prošlosti, koji je garant ponovnog stvaranja-vaskrsenja.
