KAKO SE PONAŠAMO PREMA LJUDIMA?

Živo se sećam jednog događaja koji se dogodio tokom proleća kada sam bio u srednjoj školi. Svakoga dana pre našeg jutarnjeg i poslepodnevnog odmora, birali bi ekipe za fudbal.

U složenim, ali nepisanim pravilima socijalne strukture razreda, bila su dva dečaka koji su bili dosledno izbegavani. On je bio kompjuterski tip iz vremena kada su se koristili logaritmari. Nosio je debele naočare, pričao piskavim glasom i nije baš bio razvijen. Drugi mladić, Džoni, koji je bio pretežak i priglup, pao je ovaj razred dva puta, pa je bio strariji od nas ostalih. Niko nije hteo da se petlja sa bilo kim od njih. U stvari, čak ni jedan drugom nisu bili prijatelji!

Jednog dana naš nastavnik je poslao Ted i Džonija van razreda da izvrše neku porudžbinu. Kada su otišli, okrenuo se razredu i rekao: „Dvaput dnevno birate ekipe za fudbal, a svaki put se Ted i Džoni izaberu poslednji. Znam da niste nameravali da ih povredite, ali zašto ne probate nešto drugačije za promenu? Zašto im ne činite ono što bi želeli da oni čine vama?”

Sledećeg dana ja sam bio kapiten jedne fudbalske ekipe, što je značilo da prvi biram. Reći ću vam nešto: Ne sećam se mnogo toga u vezi srednje škole. Ne mogu da se prisetim knjiga koje smo čitali ili na šta je razred ličio ili predmeta koje smo učili ili mnogo toga što se tiče drugih učenika.

Ali toga dana, ako zatvorim svoje oči, još uvek mogu da vidim pogled potpuno radosnog iznenađenja na Tedovom licu kada sam prvo njega izabrao za moj  tim. I nikada neću zaboraviti uzbuđeni izraz na Džonijevom licu kada je drugi kapiten odabrao njega kao svoj prvi izbor.

Da li je to bila velika stvar? Ne. Da li je promenila svet? Naravno da nije. Ali je nešto uradila meni. Više od trideset godina kasnije sećam se toga. A kladio bih se kada biste pronašli Teda i Džonija i pitali ih o tom toplom prolećnom danu 1963. godine, oni bi se prisetili svakog detalja, jer sam siguran da je i njima to nešto značilo.

Samo smo postupali prema njima sa dostojanstvom i poštovanjem, način na koji svako od nas želi da se postupa sa njim. I to je sve što je potrebno da radimo svakog dana kada naiđemo na kelnere i kasirke, kolege i konkurente, komšije i prijatelje, šefove i službenike, decu i roditelje, fizičke radnike i kancelarijske direktore, ljude u nevolji i ljude koij su samo zbunjeni u životu.

Samo je potrebno da načinimo odluku da to radimo. Kada to uradimo, ljudi će biti ganuti.

I mi ćemo, takođe.

No Comments

Sorry, the comment form is closed at this time.