Zamislite da su vam 4 godine i da vam neko predloži ovo: pričekate li dok ta
osoba nešto brzo obavi, za nagradu ćete dobiti dva slatkiša s čokoladnim
preljevom. Ako vam je to predugo za čekanje, dobijate samo jedan – ali taj slatkiš
možete uzeti odmah. Riječ je o izazovu za svakog četverogodišnjaka. Što će dijete u
ovom slučaju odabrati vrlo je značajan test; njime se brzo otkriva ne samo karakter,
nego i put kojim će dijete u životu vjerovatno krenuti.
Moguće je da ne postoji psihološka vještina koja bi bila temeljnija od kontrole
nagona. Riječ je o samome korijenu emocionalne samokontrole, budući da sve
emocije, već po svojoj samoj prirodi, navode određeni nagon na djelovanje.
U korijenu riječi emocija nalazi se glagol »kretati se, pokrenuti«.
Sposobnost odupiranja nagonu koji nas navodi na djelovanje, gušenja početnog
pokreta, na nivou moždanih funkcija najvjerojatnije se prevodi u inhibiciju limbičkih
signala motoričkome korteksu.
U svakom slučaju, ovo istraživanje u kojem je pred četverogodišnju djecu
postavljen izazov sa slatkišima pokazuje tačno koliko je bitna ova
sposobnost obuzdavanja emocija i time odgađanja nagona.
U sklopu ove studije, koju je psiholog Wolter Mišel šezdesetih godina započeo u vrtiću pri Stenfordu, u kojem su sudjelovala uglavnom djeca profesora, istraživači su potražili
ove četverogodišnjake u trenutku kada su završavali srednju školu.
Neki četverogodišnjaci uspijevali su čekati punih petnaest minuta, što im je
sigurno izgledalo kao čitava vječnost, da bi se ispitivač vratio. Kako bi lakše
izdržali muke, pokrivali su oči samo da ne moraju gledati u iskušenje, ili su podupirali
glavu rukama, razgovarali sami sa sobom, pjevali, poigravali se rukama i nogama,
Čak su pokušavali i zaspati. Ovakva odlučna djeca za nagradu su dobila dva kolača. Ali
ona druga, impulsivnija djeca, zgrabila bi onaj jedan kolač, i to gotovo redovito samo
nekoliko sekundi nakon što bi ispitivač izašao iz prostorije kako bi »nešto obavio«.
Dijagnostička snaga reakcije na ovu situaciju postala je jasna dvanaest do
četrnaest godina kasnije, kada su ta ista djeca zatečena u adolescentskoj dobi.
Emocionalne i društvene razlike između djece iz grupe koja je odmah ščepala
kolač i djece iz skupine koja je čekala nagradu bila je drastična. Oni koji su se oduprli
izazovu kao četverogodišnjaci sada, kao adolescenti, bili su društveno sposobniji:
djelotvorniji na ličnom planu, puni samopouzdanja i sposobniji za suočavanje sa
životnim frustracijama. Za njih je bilo manje vjerojatno da će se u određenoj situaciji
izgubiti, ostati paralizirani ili ustuknuti pred stresom ili da će pod pritiskom postati
razdražljivi ili neorganizirani; oni su prihvatali izazove i hvatali se s njima u koštac, umjesto da odustaju čim naslute poteškoće; bili su puni pouzdanja u vlastite
sposobnosti i samouvjereni, dostojni povjerenja i pouzdani; preuzimali su inicijative i
svom se snagom bacali na zadatke. I deset godina kasnije, još su uvijek bili u stanju
na putu do cilja odgađati trenutak primanja nagrade.
Međutim djeca iz one druge grupe (približno trećina od ukupnog broja), koja su
odmah uzela kolači, imala su manje ovakvih odlika i umjesto njih razmjerno mučniji
zajednički psihološki portret. Kao adolescenti češće su bježali od društvenih
kontakata; češće su bili tvrdoglavi i neodlućni; frustracije su ih lako uzrujavale; o sebi
su nerijetko mislili da su »loši« ili nedostojni; skloniji regresivnom ponašanju i
paraliziranosti pod stresom; puni nepovjerenja i bijesa zbog toga što »ne dobivaju
dovoljno«; skloniji ljubomori i zavisti, pretjeranom i oštrijem reagovanju na
razdraženost, time provocirajući nesloge, svađe i sukobe.
I nakon svih tih godina, ni sada nisu bili sposobni odgoditi trenutak primanja nagrade za uloženi trud.
Ono što se pokazuje na sitnicama u ranome životu s godinama procvjeta u širok
spektar društvenih i emocionalnih sposobnosti. Sposobnost da se utiče na odlaganje nagona predstavlja obilje napora, od održavanja dijete do
studiranja medicine. Neka djeca, čak i u dobi od četiri godine, već su svladala
osnove: bili su u stanju iššitati društvenu situaciju kao tip okolnosti u kojoj vrijedi
čekati, te skrenuti pažnju s iskušenja koje je na dohvat ruke na nešto drugo,
istovremeno održavajući potreban nivo istrajnosti u želji za postizanjem cilja – dva
slatkiša sa čokoladnim preIjevom.
Što je bilo još neobičnije, kada se ispitivanu djecu ponovno procjenjivalo na
završetku škole, oni koji su strpljivo čekali bili su neusporedivo superiorniji kao
učenici u odnosu na one koji su se poveli za prvim nagonom. Prema procjenama
njihovih roditelja, bili su akademski sposobniji: za pretvaranje zamisli u riječi, za
korištenje i reagovanje na razumnost, za koncentriranje, za planiranje i provođenje
planova; usto, pokazivali su više želje za sticanjem znanja. A što je bilo
najnevjerojatnije, u testovima inteligencije imali su drastično bolje rezultate.
To što četverogodišnja djeca pokažu u ovome testu odgađanja primanja nagrade
dvostruko je pouzdanije sredstvo predviđanja kakvi će im biti rezultati u životu
nego što je to kvocijent inteligencije u dobi od četiri godine.
